HR | EN

POVIJEST PASMINE
Fascinantno je, kad je pasmina tornjak u pitanju, primjetiti koliko ona djeluje novo i nepoznato većini ljudi koji se s njom susreću. Čitajući o povijesti pasmine iz različitih izvora nisam se mogla oteti dojmu da je tako oduvijek – dio kulture i nasljeđa, no nedovoljno istaknut i poznat. Pas planinac proteže se kroz zapise još od 1067.g pa opet na spomen imena pasmine mnogi će na tren ostati zapanjeni činjenicom da je to naša, autohtona pasmina - pasmina duge povijesti.

Zapisi iz 17. stoljeća ukazuju na postojanje drugih zapisa iz godine 1067. u kojoj se spominje pas planinac (Canis montanus). Slijede opisi psa planinca iz pera đakovačkog kanonika, Petra Lukića iz 1752.g koji se pak poziva na opise iz godina 1067. i 1374.g.Svi ti zapisi govore jedno – tornjak je dio života naroda na ovom području već jako dugo. Taj pas «visok 4 - 5 pedljeva (60 - 75 cm), razne boje dlake i to crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene ili je šarene boje dlake, između bijele boje sa ostalim navedenim bojama, a ima i pasa sa tri boje dlake. Dlaka mu je više ravna, na prijelazu između kratke u dulju dlaku. Uha su mu viseća, a rep je obrastao gustom dlakom. Taj pas pretežno služi za obranu stoke, a i ljudi od zvjeradi, napose od kurjakova. On se najviše uzgaja u planinskim područjuima cijele Hrvatske, radi čega je i dobio ime "pas planinac"» upravo je ovakvog opisa i danas.

Srećom kroz taj dugi niz godina, povezan s čovjekom i prirodom,te uz pomoć jednog i drugog selekcioniran i očuvan, tornjak je u gotovo nepromjenjenom obliku dočekao 20. stoljeće. Novo stoljeće donijelo je i novi oblik zapisa – ../slike. Upravo na taj način veterinar Kvasnička zauvijek se zadužuje kod ljubitelja pasmine vrijednim slikama tornjaka datiranim u vrijeme između 1920-1925. g. Nažalost, osim slika, 20. stoljeće donijelo je i urbanizaciju i brzu industrijalizaciju – dvije stvari koje su teško spojive s tornjacima i načinom stočarstva zbog kojeg su oni stoljećima očuvani.
Stada su pomalo nestajala s pašnjaka, a s njima i tornjaci. Bjelov, Šarov, Garov, Rundov i ostali iz obitelji tornjaka, morali su dočekati 70-e godine 20. stoljeća i grupicu entuzijasta da počnu stvarati novu povijest ove pasmine. 1979. u Zagrebu je osnovana «Komisija za standardizaciju tornjaka i uvođenje kontroliranog uzgoja». Fra. Stjepan Petar Krasić, Šandor Horvath, Anto Kozina, Hrvoje Perković, Tihomir Kovačević, Marko Medar i dr. Mario Bauer šetajući planinama u potrazi za tornjacima, pišući i objavljujući članke u kinološkim časopisima, stvarajući standard pasmine ili osnivajući udruge i komisije koje su se brinule za pasminu, zauvijek su svoja imena spojili s imenom tornjaka, a tornjake približili nama.

Prvo leglo tornjaka upisano je u matičnu rodovnu knjigu 1982.godine. 90ih godina 20. stoljeća zaživile su prve uzgajivačnice, a psi koji nose njihova «prezimena» preci su mnogim današnjim tornjacima. Tornjak više nije u opasnosti od izumiranja,entuzijasti se više ne mogu samo tako lako nabrojati, projekt ministarstva zaštite vuka vratio je tornjaka uz stado, a FCI je napravila prvi korak ka priznanju pasmine kao «bosanskohercegovačko-hrvatskog pastirskog psa tornjaka» provizornim priznanjem i usvojenim standardom 16.05.2007.

Na nama je da pišemo povijest dalje, jer tko će ako nećemo mi, ljudi koji s njima živimo, koji ih volimo i cijenimo u obliku u kojem jesu? Mnogo je još stvari za učiniti, mnogo je ljudi začuđenih izraza lica koje s tornjakom treba upoznati. Mnogo je toga što kod tornjaka još treba proučiti, saznati, dokučiti. Dobili smo ih u nasljeđe i na nama je da od njih stvorimo ono što su uvijek bili – dio našeg kraja, kulture, naroda i priča prepunih divljenja.